Klečeći u životnoj ispovjedaonici bačena sam pred borbu punoće i praznine koja se otvorila ispred mojih koljena. Krhka sam, lomljiva poput grana koje se trude uzdizati prema nebu gore. Visoko. Samo da dotaknu oblake.

Trebam li se uhvatiti za jednu od njih i slomiti je svojom lakoćom?

Da dotaknem onaj bijeli oblak, lagan i nježan? Mogao bi se rasplinuti od jačine moje krhkosti.

Od dugog klečanja otvaraju se bolne rane. Poznata bol. Krvavih koljena, sama, uzdigla sam se. Jedva. Napravila sam nesiguran korak prema gore. Ili naprijed. Možda nazad. Nijje važno. Pokrenula sam se.

Zaštitila sam grane, zaštitila sam oblak i svojim drhtavim rukama izvukla sam svu snagu za tu borbu koju nisam nikako mogla ne odigrati. Možda i nisam završila kao pobjednica, ali život me nije porazio u vlastitoj igri.