Trenutci slabosti. Sinoć su trajali kao vječnost. Sjedila sam opijena u tami i prepričavala ti svoje misaone projekcije. Nadala se da ćeš prešutjeti ako mi nešto zamjeraš.

Zbog svega između nas ni sama ne znam definirati osjećaje koje izaziva svaka tvoja riječ. Makar me boli, svjesna sam da sam isto zaslužila. No, možda se naučim s time nositi. Prihvatiti kao kaznu koju sam isto tako i više nego zaslužila.

Rekao si da mi opraštaš i da mi ne zamjeraš ništa. Ništa. I ništa je nešto. Za mene i puno. Previše. Puno previše. I tako u nedogled. Kako samo od ničega, opet, može nastati beskonačnost. Standardni klišej: ‘Kad bih barem mogla vratiti vrijeme..’ Možda i ne bih. Jer, realno, to je nešto što ne zaslužujem.

I cijelu noć sam se ispitivala što bih mogla i gdje povući neonsku granicu kako bih je vidjela i u periodima tame. I sam si naglasio neka se vodim emocijama i isključim razum. Razum. Ni sama više ne znam što je to i čemu služi. Možda samo alat kojim izgrebeš emocije sazdane od zlata. Čak bi i platinaste, a i dijamantne bile uništene.

No opet.. Zašto odustati? Zašto tonuti umjesto letjeti? Možda se trebam samo prepustiti, zaboraviti, ne misliti, samo osjećati. Ali kako? Kako? To se pitam već godinama. Odgovora nema. Ili sam slijepa, ili glupa, ili nešto treće, deseto, pa ga ne nalazim. Razum. Što je to? Čemu služi?

I tako sam bila raspršena u kišne kapi, kao tuga u suzama. Emocionalna emulzija slanog okusa koja boli.

I onda te čujem i sve što sam napisala izblijedi, izgubi smisao i opet sam na početku.

‘I’m sorry for blaming you for everything I just couldn’t do.. And I’ve hurt myself by hurting you..’