Radim s kolegom koji je deklarirani homoseksualac. 

Kad sam došla na posao prvi put, kolegice su mi priopćile to kao da je nešto sasvim normalno. Ovdje u Švicarskoj - zapravo i je tako. No, ostala sam iznenađena zbog iskustava koje sam imala u Hrvatskoj. Nisu osobna, pošto sam heteroseksualka, ali su to iskustva ljudi do kojih mi je stalo.

Moj kolega je gay. Gledam li ga zato drugačije? Ne. Nikada mi nije učinio ništa nažao, naprotiv. Ima jednake interese kao i ja. Moda, putovanja, muškarci i sl. Super se s njim slažem. Pričati s njim je užitak. Ne samo da je drag, obrazovan i kulturan, već ima izuzetno kreativne ideje koje me oduševljavaju. A kako tek kuha.. Na poslovnom putu mi je napravio takvu večeru da sam ostala bez teksta. Sve je bilo savršeno.. od okusa, mirisa, vizualno - pravo malo remek djelo. 

Volim razgovarati s njim jer razmišlja kao muškarac, međutim ne percipira me kao potencijalnu avanturu, ne zanima ga moj izgled, iako me ukori ako mi lak za nokte ponekad ne ide uz outfit. Cijeni me kao osobu. Isto kao što ja cijenim njega.

Njegova ga je obitelj odbacila kad im je priznao svoju seksualnu orijentaciju. Otišao je od kuće, zaposlio se i sada živi sretno sa svojim partnerom. Doimaju se sretno. Zaljubljeno. Zapravo, vole se.

Mnogi od nas mogu o tome samo sanjati. 

Divim mu se jer nikada nije odustao od sebe. Nitko pa čak ni konzervativna sredina nisu ga pokolebali. Čak ni njegovi ‘divni roditelji’ (žena + muškarac) koji su mu zatvorili vrata kuće u kojoj je proveo 20 godina s njima, nisu ga obeshrabrili. 

Divim mu se je je marljiv, temeljit, osjećajan i ljubazan. Jer trpi nas, cca 20 kokoši koje smo stalno u PMSu, nekim svojim filmovima i sl.

I sad razmišljam.. Da me danas - sutra zamoli da mu napišem pismo preporuke, jer on i njegov partner žele posvojiti dijete, rado bih to učinila. 

Možda bih, zapravo, samo ovaj post prevela na francuski.

Samo zato što je homoseksualac, to ne znači da nije kadar pružiti ljubav i pažnju nekome kome je to potrebno. Čini to meni koja sam mu samo kolegica s posla.

S druge strane, čitam danas članak o nekoj Poljakinji koja je rodila dijete koje je otrovano alkoholom. Takva osoba zaslužuje odgajati dijete i pravo na majčinstvo? Samo zato jer ima maternicu i jajnike? 

Još nisam shvatila što ti primitivni heteroseksualci dobivaju ako se u Ustav Republike Hrvatske uvede da je brak zajednica žene i muškarca, no znam što bi moj kolega i ostali poput njega izgubili. Mogućnost da se prizna njihova ljubav. I mogućnost da oni tu ljubav slobodno šire dalje. 

A ljubav je pokretač svega i nje nikad dosta, zar ne?

Ne volim gorku kavu. Ne znam. Mora mi biti slatka da postigne efekt koji želim da postigne. Simbiozu s jezikom i umom. 

U zadnje vrijeme, kamo kod se okrenem sve je puno šalica koncentrirane gorčine. Ljudi se truju. Ispijaju hektolitre gorčine u kojoj ne uživaju. Uživaju u pljuvanju te gorčine van na druge osobe. Strašno. 

Svaki čovjek u životu ima uspona i padova. I iako živimo u vrijeme kad je lakše padati, nego penjati se, stvara se opći osjećaj da su ljudi u životu naučili samo kukati. Ok, optuživati druge za svoj neuspjeh, također. Osobno, mogu to shvatiti. No, sve ima svoje granice. Često dolazi do toga da se pojedinci isfrustrirani vlastitim neuspjehom krenu obrušavati na uspješne pojedince i/ili državu te neke druge institucije. Međutim, ne čine to kako bi potaknuli promjene, već kako bi dobili svojih 5 minuta slave ili izvukli korist iz toga. Ne mogu shvatiti.. ako nekoga/nešto ne mogu smisliti, zašto da to konstantno ponavljam? Zašto da se još više živciram, zašto da se ispunjavam gorčinom, zašto da to širim na druge ljude? Od kukanja i pljuvanja se ne može živjeti, čak ni postići nešto korisno. To su samo otrovne riječi, na koje su oni koji su uzrok njih ionako otporni. Konstantno slušam kako su ljudi glupi, zatucani, ovo, ono.. Nisu svi. Poznam hrpu ljudi koji su se, unatoč krizi, odvažili, riskirali i uspjeli. Nema smisla kukati o problemu, već tražiti način da ga se riješi. 

Najlakše je uvijek bilo okriviti nekog drugog. Ili biti hrabar u svoja 4 zida. Svi mi imamo svakodnevnih problema, ali nam se život ne sastoji samo od njih. Čak i kad sam bila isfrustrirana do krajnjih granica, nisam se predala i nisam prozivala druge radi svojih sranja. Zato se danas takvim ispadima samo smijem, jer znam što se iza toga krije. Šećer za kavu do kojeg moraš doći trudom, a ne pljuvanje gorke kave drugima u facu koji u svojoj finoj kavi uživaju. Iz dana u dan.

Mama. Bila je  to prva riječ koju sam izgovorila u životu, ako ne uzmem u obzir skupinu neartikuliranih zvukova. Danas, godinama kasnije, jasno mi je i zašto.

Bila si uz mene svo ovo vrijeme i kad sam mislila da sam sama. Bodrila me kroz neprospavane noći, tješila kroz razdoblja tuge, veselila se mojoj sreći kao da je tvoja. Zapravo - i je. Učila si me od malih nogu, inzistirala na svestranosti. Vukla si me po knjižnicama, koncertima, kinima, treninzima, školama, trgovinama. Danas znam zašto. Nikad mi nisi učinila ništa nažao i divim ti se kako si me pripremila za život. Da nisi, ne bih noćas udisala zrak i ovo ti pisala.

Često pomislim – hoću li ti se ikad odužiti? I znam, nema za time potrebe. Jer dio tebe će uvijek živjeti kroz mene. Ja sam prvenstveno plod tvoje ljubavi, ali i tvoje predanosti, brige, pažnje i kontrole. Sjećam se, kad sam krenula tvojim stopama.. rekla si - vidim sebe u tebi. Nikad mi nisi rekla ništa ljepše. Tad sam bila ponosna jer sam znala da si i ti ponosna.

Znaš da si mi najveća životna inspiracija, najljepša žena na svijetu, najdraže koga imam i netko tko mi najviše nedostaje. Znam da i ti to osjećaš.

Radi tebe sam ona koja jesam. Jer ljudi su od mene dizali ruke, čak i oni za koje sam čvrsto vjerovala da nikad neće. Znaš, samo radi tebe sam bila spremna ostaviti sve, preletjeti tisuće kilometara samo da te vidim, samo da ti podarim osmijeh jer mi nisi bila dobro.  Baš onako kako si ti njime darivala mene.

Mama, na današnji dan, tvoja je majka tebi podarila najveći dar. Onaj isti koji si ti podarila meni. Život. Zbog toga ću ti uvijek biti zahvalna. I iako vjerujem da ovo nikad nećeš pročitati, želim da emocije koje noćas osjećam ostanu zabilježene. Da vesele i da inspiriraju. Onako kako mene veseliš i inspiriraš ti. Ne samo da zbog tebe jesam, zbog tebe i znam, mogu, hoću. Zbog tebe ću i biti.

Sretan ti rođendan, mama.

http://www.youtube.com/watch?v=4I3TxyYDcSw

Kažu da, jednom kad naučiš voziti bicikl, to nikada ne zaboraviš. No, ako dugo vremena ne voziš bicikl, veća je vjerojatnost da ćeš s njega pasti. Jednom kad padneš, s težim posljedicama, teško/teže ćeš na njega opet sjesti. Voziti bicikl je možda i dalje divno, ali više u tome ne vidiš ono što si nekad vidio.

U Hrvatsku sam se vratila nakon godinu i pola kao druga osoba.  I iako sam u njoj provela manje od 24 sata, dovoljno mi je bilo da se svega sjetim, da sve proživim i da izvedem neke zaključke u koje sam ranije odbijala vjerovati. Neću uspoređivati život u Hrvatskoj i život u Švicarskoj.  To jednostavno nema smisla jer ne bih moga obuzdati svoju subjektivnost. Objektivno, najkraće rečeno – nebo i zemlja.  

Ono što sam ja osjetila nakon povratka je tuga. Velika tuga. Zašto? Jer više za domovinu u kojoj sam rođena  ne osjećam onu ljubav kao nekoć. Onaj ponos kao nekoć. Razlog tome nije Švicarska. Razlog tome su ljudi.  Razlike.  Svo ovo vrijeme okrenula sam se novom načinu života. Znate, ono kad radiš pa ti to plate. Ono kad si uspješan pa su ljudi sretni radi tebe. Ono kad su ljudi sretni jer si i ti sretan. Ili možda ne znate, jer u Hrvatskoj je to rijetko. Sad će netko reći, što sam se ja našla pametovati. Žalosno je da samo iznosim svoja opažanja. Ono što sam vidjela i primjetila, a nisam htjela vjerovati. I to od vlastite rodbine. Ako se oni ne vesele kada ti u životu krene, kako onda to očekujemo od poznanika?

Moja teta, koja godinama već ne živi u Hrvatskoj, proživjela je isto. Kritike na račun odlaska, komentare tipa ‘lako je tebi, ti si otišla i ne znaš što je borba’ i sl. Ljudi se i vani bore. Još više. Bore se da zadrže posao i da rade najbolje što mogu. Radi sebe, ali i radi drugih. U Hrvatskoj se ljudima ta prilika i ne pruži. Sretnici su oni koji nađu posao odmah nakon školovanja. No, ono što je najgore je ta bolesna ljubomora na uspjeh drugoga.  Vjerujem da mnogi to proživljavaju.  Sama sam se s tim srela nekoliko puta, no ovaj zadnji put je to bilo toliko očito da nisam mogla vjerovati. Jesam li ja kriva što radim, a drugi ljudi ne?

U zračnoj luci dok smo teta i ja, dvije izbjeglice, čekale avion, postavila mi je pitanje bez upitnka. ‘Jedva čekaš da se vratiš gore.’  Zašutjela sam. Nisam imala snage reći ‘da’ od srama i žalosti, no ona je samo rekla ‘Znam.’

Još uvijek svima kažem da sam rodom iz Hrvatske. I još uvijek svima kažem da je Hrvatska najljepša zemlja na svijetu. I još uvijek kažem da su u Hrvatskoj ljudi divni, jer jesu.. kad dođeš punog novčanika na godišnji.*

*velika čast iznimkama, nismo svi isti.

Sjećam se da sam jednom pročitala: ‘Važno je samo što je napisano, a ne kako.’ Samo da napomenem, autor rečenice nije stavio zarez iza suprotnog veznika ‘a’.

Kad sam to pročitala, pomislila sam u sebi - dobro, znači, nije važno ako se ne otuširam mjesec dana, počešljam kosu, operem odjeću, itd. Bitno je kakva sam osoba, ali kako se prezentiram je potpuno nevažno.

Iako nemam vremena koliko bih željela, puno čitam. 90% sadržaja nalazim na internetu. Blogovi, društvene mreže, portali. Iza tih tekstova uvijek stoji netko tko želi da njegova mišljenja i stavovi budu viđeni. Zato i piše, da se ne zavaravamo. Osobno to poštujem i raduje me pročitati nečiji valjano argumentirani stav, uključim se u raspravu, učim i podučavam. Međutim, kad u tekstu ugledam neku strašnu gramatičku ili pravopisnu pogrešku, sve napisano pada u vodu. Zašto? Jednostavno, ne mogu ozbiljno shvatiti nekoga tko ozbiljno ne shvaća jezik, medij koji prenosi činjenice, znanja, ideje, emocije i sl. Ne mislim sada da baš svatko mora ispred upravnog govora stavljati dvotočku i navodne znakove, zarez baš na svako potrebno mjesto, ali greške poput ‘neznam’, ‘čovijek’, ‘svatiti’, ‘ja bi’, ne mogu i ne želim tolerirati. ‘Biti ću najsretnija kada…’ Uopće me nije zanimalo što slijedi iza riječi ‘kada’, samo sam joj napisala: ‘Čitaš li ti ono što pišeš? Pročitaj još jednom. Kad kažeš ‘biti ću’, ne zvučiš li sama sebi retardirano?’ 

Na društvenoj mreži kao što je Twitter, kreiramo svoj profil na temelju napisanog. Ako je to puno pogrešaka, kakav dojam to ostavlja na ljude koji vas ne vide, ne čuju, ne poznaju, već samo čitaju napisano? Ne kažem da ne griješim, ni sama ne znam kako se koja riječ piše, a izvedenica je riječi ‘smijeh’, ali zato se potrudim pa potražim ispravno. Googlaj pa napiši. 

Ne smatram ljude koji pravopis i gramatiku ne poštuju manje vrijednim, glupim ili slično. Međutim, njihove stavove samo preskočim. Osobno mi to smeta. Jako. Jezik je nešto što se uči od najranijeg razdoblja čovjekovog života pa do smrti i nikad se ne nauči u potpunosti. Sramota je ako ‘neznaš’, a ne ako ne znaš. Naučit ćeš. Budi čovjek, a ne ‘čovijek’. Shvati da ‘svati’ nije točno. I kad u ‘biti ću’ izbaciš samo jedno slovo, ili riječ ‘ću’ staviš ispred ‘biti’, tvoje će mišljenje puno ljepše izgledati i više će ga čovjeka cijeniti. Šalim se, naravno. Više ljudi. :)

Maggie Q, my drawing.

#Nikita #drawing

Gade mi se smokve. Jednostavno ih ne podnosim. Probala sam svakakve, suhe, svježe, kupovne, domaće.. Svaki put ista priča. Smokve i ja smo davno završena priča.

Tako je i najbolje. Maknuti se od onoga što ti ne odgovara. Ako konstantno pričaš o tome kako nešto nije dobro, samo sebi pljuješ u usta. Jer, koliko god tvrdili da je netko ili nešto loše, to ne čini nas, a ni ono naše boljim. Samo nas čini nesigurnim u sebe, čak i jadnim. Mislim, što bi ljudi mislili da se trpam smokvama i govorim koliko su loše? Da sam glupa - kratko i jasno.

Postoje miljarde ljudi na svijetu. Postoji isto toliko ukusa. I ako se nekome nešto sviđa, a meni osobno ne, poštujem tuđi odabir jer tu osobu to čini sretnom. Mogu prokomentirati zašto mi se to ne sviđa, ako sam dovoljno upoznata i kompetentna da to napravim. Zašto bih stalno govorila da je to meni loše? Da osobu iznerviram, ponizim ili da onome što ja imam dignem rejting? Jadno. To rade ljudi koji su u životu očito jebeno isfrustrirani nedostatcima pa si na taj načan čine život smislenim. Neka im. Samo ja to ne trebam gledati, slušati, čitati ili još manje - podnašati.

Recimo da je jedna stavka A u jednom trenu bila najprodavanija na svijetu. Tada su pojedinci to razglašavali kao Papa – ‘urbi et orbi’. Kada je stavka B postala popularnija od stavke A, obožavatelji stavke A počeli su komentirati kako stavka A nije za mase, nego za klase. Samo, sve ostane zapisano, zabilježeno i danas kad se toga sjetim, samo se grohotno nasmijem.
 

Najgore je pak, kada čovjek o nečemu donese negativan sud, bez da to uopće isproba kako spada, samo zato jer je popularnije od onoga što on ima. Da sam ja isprobala nekakvu pokvarenu i lošu smokvu, ne bih je osudila. Jebi ga, svakom se drvu dogodi loš plod, tako je i kod tvrtki i proizvoda. Međutim, probala sam one za koje se tvrdi da su najbolje, nisu mi sjele i zbogom. Nemam ih potrebu više ni gledati.

No, dovoljno sam naučila i može me se konstantno spuštati, pljuvati po mojem, meni nije briga. Ispljunem to kao smokvu, zgazim petom i uzdignute glave odšetam i uživam u svojem jer mene čini sretnom ma što drugi o tome pričali.

Hodajući uskim hodnicima misli, sve sam ti bliže.

Otvorim oči i vidim najljepše išarani suton kako se razlijeva vodom.

Kad ih zatvorim zamiriše more i uspomene.


Sva moja lica, kao kapi mora, stapaju se u jedno. Prema tebi uprto.

Prije skoro godinu dana stigla sam u ovu zemlju. Zemlju koja slovi kao jedna od najrazvijenijih, najorganiziranijih, najbogatijih. I uistinu je tako, ali i puno više.

U Švicarsku sam došla iz osobnih razloga, konkretno – zdravstvenih problema. Bez pretjerivanja - na rubu životnog ponora, bezvoljna, iscrpljena, na nuli. Ruku na srce, nisam se ničemu nadala dolaskom, pošto sam svu nadu izgubila kod kuće. Neću pljuvati po Hrvatskoj. Neću, jer svi znamo kakvo je stanje. Doduše, čovjek sve zaboravi kad izgubi zdravlje, ali uzda se u funkcioniranje zdravstvenog sustava. I naravno, on zakaže. Više puta.

Odluka o dolasku je bila sasvim spontana. Onako – ‘još mi je samo to preostalo’. Inicirana od strane tete i tetka kojima se danonoćno ne mogu dovoljno zahvaliti što su me pozvali, primili, ali i zadržali.

Već prvih nekoliko dana shvatila sam zašto je Švicarska – Švicarska. Red, rad, disciplina, ali i uživanje u životu. Poštivanje države, poštivanje ljudi, okoliša i tradicije uz izuzetnu suvremenost. Moja Ženeva, kako je volim zvati, drugi grad po veličini ove zemlje, veličinom nije metropola. Međutim, onim što nudi, atmosferom i ljepotom je i više od toga. Grad koji ima sve što poželite od sadržaja, ali i grad koji ima dušu. A ta duša su ljudi. Nema pokvarenosti, ljubomore, zavisti. Da, ljudi se vesele vašoj sreći i uspjehu. To me osvojilo. Čak me ni nepoznavanje francuskog jezika nije spriječilo da nađem s nekima od njih zajednički jezik, a kako sam učila francuski, tako se i moje samopouzdanje vraćalo.

No, ono najvažnije što se vratilo je moje narušeno zdravlje. Primarni razlog zbog kojeg sam došla. Nema ljepšeg osjećaja nego kad vam doktor kaže da ste dobro. Zapravo, odlično. Tada sve drugo postane potpuno nebitno, a jačina osmijeha doživi svoj maksimum. Sretna sam jer sam to proživjela.

Kako sam još uvijek bila na promatranju, jer se ovdje ništa ne prepušta slučaju, počela sam izlaziti, družiti se, upoznavati ljude. Počela sam živjeti. Proživljavati ono što mi je više od godine dana bilo uskraćeno. Počela sam se smijati. Počela sam jesti. Počela sam se i opijati vikendima. Da, volim sve što vole mladi. I sve više sam doživljavala ovu državu, ovaj grad kao svoj dom.

Pukom srećom, dobila sam i ponudu za posao. Nešto sasvim jednostavno, par sati na dan samo kako bih se osjećala korisnom. Donošenje kave facama, tipkanje teksta, arhiviranje podataka. Sve što svaka osoba može. Primjetila sam u tom procesu kako me te face često pitaju za moje mišljenje o nekim stvarima, onako usput. Pokušala sam na to odgovoriti čim bolje, odnosno dati im do znanja što mislim, a ne što bi oni voljeli čuti. Kad radite u modi, mišljenje i ukus svake osobe je bitan. I tako, nakon mjesec – dva, stigla mi je ponuda za promaknućem u jednu od faca. Ponuda koju bi svatko normalan prihvatio odmah. Čak mi je i bilo malo neugodno slušati pohvale od strane face i njeno mišljenje kako ću i ja kao faca biti dobra.

U tom trenutku je nastala dvojba. Nešto poput one, majke iz Šume Striborove. Međutim, život nije bajka. Stalni posao tražio je od mene preseljenje. Ostanak ovdje. I javilo se ono o čemu do sad nisam napisala ni riječi. Nostalgija. Nostalgija za domom, za obitelji, za prijateljima, za psima, morem, Rijekom, Zadrom, Hrvatskom. Iako sam je vizualizirala kao pakao u tom trenutku, zbog svega što mi se tamo dogodilo, priznajem, imala sam strahovitu želju se vratiti.

Nakon pregovaranja sa svakom osobom do koje mi je stalo, vjerojatno sam prvi puta u životu poslušala razum, utopila osjećaje i odlučila ostati. Danas, mjesec dana nakon te odluke, nisam požalila. Možda hoću, jednom, možda i neću. Ne znam. Preostaje mi da vidim. Životu ionako pikantnost daje riskiranje i nepredvidivost, a ljepota je kad taj okus pikantnosti bude ukusan. I sada kada radim, shvaćam da zapravo nisam nikakva faca, samo sam čovjek kojemu je data prilika pokazati što zna, može i želi.

Nedostaje mi Hrvatska, kakva god bila. Jer ona je moja domovina. I uvijek će to biti. I moji Hrvati. Međutim, utješno je znati da oni koje voliš i do kojih ti je stalo uvijek žive u tvojim mislima, a ako si zaista sretan, udaljeni su samo jednu vožnju avionom i 2 foursquare check in-a.

*shy* or *facepalm*