Florence Welch (Florence + the Machine), painted by me.

Kao da plešemo na toplom ledu

Svatko se na svoj način spotiče

Misli nam se ne susreću u istom nazivniku

Zajedno, razdvojeni. Pad, pridizanje.

 

Tvoj život nije ispunjeno blagostanje

Tišina između njega i tebe vas odaje

Igra koju igraš puna je prljavih pravila

A ja, ja sam ih predugo poštivala..

 

Krali smo si međusobno trenutke

I u jednom si prestao osjećati osjećanje

Ne vraćam se natrag u tu lažnu bajku

Prije kraja, neću dati priliku ni novom početku

 

I sad, u inat samoj sebi

Opirem se tvojoj strahovitoj moći

 

Jer nešto, nešto kao slasni miris krvi

Vuče me u toj prokletoj noći

Dok puni mjesec svjetlom para tamu

Gubim razum, lice, sebe samu..

Poznavala sam mladu djevojku imena Ja
Koja je u ranim godinama teškom mukom naučila 
Kako se boriti u bitci zvanoj život

Nepripremljena, bez valjanog iskustva  
Bačena pred teška iskušenja 
I svaki put kad bih nemoćna vikala
Čula bih sam ono što je odgovarala jeka 

Nije lako izbrisati iz pamćenja 
Sve neprospavane noći punih pitanja 
Dane kada sam padala kao srušena šahovska figura 
I bojala se svakog jutarnjeg svitanja.

Nosim sa sobom kovčeg u kojem je spakirana krivnja
Jer sam dopustila da moja bol bude i tuđa
Pokušavam se suočiti sa štetom koju sam počinila 
Nekima je to samo trenutak u prošlosti, meni je kalvarija. 

Bol je nestala, ali sjećanje na nju ne jenjava
Još uvijek osjećam svaku trunku proživljenih strahova
Snage još nemam, stati na kraj svakoj grešci 
No svakog jutra kad odmorna otvorim oči.. 

Dobro je.

Kada bih mogla
Zaustavila bih Zemlju u vrtnji
Ugasila noćas sva svjetla
Kako bi mogao u miru spavati

Kada bih ti trebala udovoljiti
Povjetarac bi ti milovao kožu
U beživotnoj pustinji
Našla bih životnu oazu

I kad bih samo mogla
Uklonila bih kapi kiše
Snaga sunca bi obasjavala
Ostatak tvoje životne priče

I kada bih trebala
Slušala bih te cijele noći
I šutjela dok tvoje riječi kao balada
Govore o istinskoj sreći

I živjela bih za onaj trenutak
Kada ćeš se zagledati u oči moje
Nadala se da ćeš ugledati bljesak
Najjače iskre životne vatre

I kada bi se tvoja snažna ruka
Stopila s mojom kožom
Onda, čak i ako nas odvedu mjesta daleka
Slijedila bih te svom svojom snagom

I kad bih mogla
Ne bih dopustila zimi da stigne
Poljupcima okusa proljeća
I jutrima punima mirisne svježine

I kad bih mogla, kad bih samo mogla
Zaustavila bih sadašnjost
Kako bi svaka tvoja riječ topla
Ostala moja vječnost

I kada bih trebala
Gledala bih u tvojim očima tugu
Koja bi postupno nestajala
Dok ti usnama licem slikam dugu

I učinila bih sve boljim,
A ako je previše ili nedovoljno
Možeš me proglasiti krivom
Ako je to ono što bi želio

I kada bih postala ništa
Bila bih samo sjena u noći
Jadno, nevažno ništa
Možda samo sjena koja tebe slijedi..

I znaš..

Nakon svog ovog vremena

Sunce nikada nije optužilo Zemlju da joj je dužna

Pogledaj samo što može ljubav ta

Išarati nebo bojama sutona

”Sometimes I feel like throwing my hands up in the air. I know I can count on you. Sometimes I feel like saying “Lord I just don’t care.” But you’ve got the love I need to see me through.”

Klečeći u životnoj ispovjedaonici bačena sam pred borbu punoće i praznine koja se otvorila ispred mojih koljena. Krhka sam, lomljiva poput grana koje se trude uzdizati prema nebu gore. Visoko. Samo da dotaknu oblake.

Trebam li se uhvatiti za jednu od njih i slomiti je svojom lakoćom?

Da dotaknem onaj bijeli oblak, lagan i nježan? Mogao bi se rasplinuti od jačine moje krhkosti.

Od dugog klečanja otvaraju se bolne rane. Poznata bol. Krvavih koljena, sama, uzdigla sam se. Jedva. Napravila sam nesiguran korak prema gore. Ili naprijed. Možda nazad. Nijje važno. Pokrenula sam se.

Zaštitila sam grane, zaštitila sam oblak i svojim drhtavim rukama izvukla sam svu snagu za tu borbu koju nisam nikako mogla ne odigrati. Možda i nisam završila kao pobjednica, ali život me nije porazio u vlastitoj igri.

Trenutci slabosti. Sinoć su trajali kao vječnost. Sjedila sam opijena u tami i prepričavala ti svoje misaone projekcije. Nadala se da ćeš prešutjeti ako mi nešto zamjeraš.

Zbog svega između nas ni sama ne znam definirati osjećaje koje izaziva svaka tvoja riječ. Makar me boli, svjesna sam da sam isto zaslužila. No, možda se naučim s time nositi. Prihvatiti kao kaznu koju sam isto tako i više nego zaslužila.

Rekao si da mi opraštaš i da mi ne zamjeraš ništa. Ništa. I ništa je nešto. Za mene i puno. Previše. Puno previše. I tako u nedogled. Kako samo od ničega, opet, može nastati beskonačnost. Standardni klišej: ‘Kad bih barem mogla vratiti vrijeme..’ Možda i ne bih. Jer, realno, to je nešto što ne zaslužujem.

I cijelu noć sam se ispitivala što bih mogla i gdje povući neonsku granicu kako bih je vidjela i u periodima tame. I sam si naglasio neka se vodim emocijama i isključim razum. Razum. Ni sama više ne znam što je to i čemu služi. Možda samo alat kojim izgrebeš emocije sazdane od zlata. Čak bi i platinaste, a i dijamantne bile uništene.

No opet.. Zašto odustati? Zašto tonuti umjesto letjeti? Možda se trebam samo prepustiti, zaboraviti, ne misliti, samo osjećati. Ali kako? Kako? To se pitam već godinama. Odgovora nema. Ili sam slijepa, ili glupa, ili nešto treće, deseto, pa ga ne nalazim. Razum. Što je to? Čemu služi?

I tako sam bila raspršena u kišne kapi, kao tuga u suzama. Emocionalna emulzija slanog okusa koja boli.

I onda te čujem i sve što sam napisala izblijedi, izgubi smisao i opet sam na početku.

‘I’m sorry for blaming you for everything I just couldn’t do.. And I’ve hurt myself by hurting you..’

Jennifer Lopez, painted by me.